Bog želi ljude za suradnike

BLAGOVIJEST

(C-2022)

Blagovijest je udomaćeni naziv blagdana koji se slavi 25. ožujka. Službeni naziv je Navještenje Gospodnje jer se na taj blagdan spominjemo poznatog nam događaja iz Nazareta. Zbilo se to u kući jedne mlade djevojke koja se zvala Marija i bila je zaručnica mladića Josipa. I nije k Mariji došao zaručnik Josip da je obraduje nego je došao anđeo Gabrijel koji ju je zbunio. Evanđelist Luka piše da se je Marija ‘smela’ kad je čula neobičan pozdrav anđela Gabrijela: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“

Naravno, anđeo Gabrijel je zapazio Marijinu smetenost pa ju je ohrabrio: „Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus.“ Još je više toga anđeo rekao Mariji, ali njoj su i ove tri rečenice bile previše: ‘kako da ona kao djevica rodi‘? Izgleda da je Marija i dalje bila ‘smetena’, bilo joj je čudno što to anđeo govori, pa je anđeo izvukao ‘as iz rukava‘: javio joj je da se je jedno veliko čudo već dogodilo – njezina rođakinja Elizabeta je začela dijete u svojoj starosti. Poduprta ovim čudom Marija je prihvatila da se i s njom dogodi čudo: da bude majka Sina Božjega. Obznanila je to riječima: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Važnost toga događaja za ljude mi kršćani prepoznajemo tako da svakoga dana triput na dan molimo Anđeo Gospodnji.

Zašto kršćani taj dan slave kao Blagovijest? Pa stvarno je ta vijest vrijedna blaga jer nam nosi poruku koliko smo mi ljudi Bogu važni: toliko da se Bog i kao čovjek želi uključiti u ljudsku stvarnost. Valja nam se podsjetiti da je čovjek jednom – i to odmah na početku – htio: ‘biti kao Bog’. Marija nije htjela biti kao Bog ona je htjela biti samo ‘službenica Gospodnja‘. Poznato nam je kako se mnogi ljudi trude biti u službi poznatih i utjecajnih ljudi. Po tome su nam, zbog medija koji ih prate, najpoznatiji političari i nogometaši. Političari da si budu dobri sa šefom stranke, a nogometaši da igraju za poznati klub. I uvijek kažu da su to htjeli odmalena.

Marija nije htjela od malena biti majka Božjeg Sina, ona je bila Josipova zaručnica i htjela je biti njegova žena. I kao ‘milosti puna’ postala je i jedno i drugo: i Majka Sina Božjega i Josipova žena. Nedavno smo, na blagdan sv. Josipa Zaručnika, čuli da je i Josip bio u nedoumici što učiniti. Tražio je svoje ljudsko rješenje, a onda je prihvatio Božje rješenje. Tako vidimo da su i Josip i Marija doista veliki vjernici koji se trude u svom životu prepoznati Božju volju i onda je svojim marom pretvarati u svakodnevni život. Marijino prihvaćanje Božje ponude: da bude Majka Sina Božjega ispunilo se rođenjem djeteta Isusa – događaja koji ćemo proslaviti za točno devet mjeseci: 25. prosinca – na Božić. Naravno, znamo da to rođenje djeteta Isusa nije bio kraj Marijinog služenja u Božjem planu. Kao prava majka podigla je Isusa na noge i kao čovjeka ga osposobila za život i djelovanje među ljudima. Mi znamo da je Isus kao odrasli čovjek tri godine putovao mjestima Palestine u pratnji dvanaestorice najbližih učenika. Redovito su Isusa pratila velika mnoštva ljudi: neki iz čiste znatiželje i divljenja onome što su čuli i vidjeli, a neki pak prihvaćajući Isusovu radosnu vijest – evanđelje – da Bog ljude ljubi. U to vrijeme Marija se ne spominje u Isusovom životu, pojavila se tek na Kalvariji i pod križem: kao žalosna Majka koja prati svoga Sina onda kad mu je bilo najteže u životu. Da, takve ste vi majke: pratite svoju djecu i onda kad više nisu djeca.

Ovih dana širom svijeta kršćani na sinodalnim susretima nastoje osluhnuti Božji poziv za svoj kršćanski život, i onda se svojim sposobnostima i svojim zalaganjem u to uključiti. Netko će se uključiti samo tako da u svom zanimanju bude prepoznat i kao kršćanin… a netko drugi će svoje sposobnosti upotrijebiti i na korist zajednice u kojoj živi. A uvijek ima ljudi koji imaju neke posebne sposobnosti koje neki drugi nemaju, a ti neki drugi imaju neke svoje sposobnosti. Naravno, neke su sposobnosti atraktivnije, lakše se primijete, a mnoge su sposobnosti onako ‘obične’. No, nije dovoljno imati sposobnosti – posebne ili obične – potrebno je te sposobnosti koristiti. I tu najčešće nastaje zastoj: ‘mogao bih, mogla bi – ali mi se ne da‘. Još bude tužnije ako se meni ne da, ali mi se da: prigovarati onima koji su u nešto uključeni.

Evo, Bogu se dalo uključiti u ljudsku povijest, Mariji i Josipu se dalo uključiti u Božje planove. Neka oni budu poziv i nadahnuće kršćanima našega vremena – i meni, i tebi.